Close

ĆERIMAGIĆ: ODNOS EU PREMA BIH (BIO) JE NEPOŠTEN I PREOŠTAR



Nedavno je analitičar Inicijative za evropsku stabilnost (ESI), Adi Ćerimagić, sa svoje socijalne mreže uputio oštu strelicu kritike prema EU, za koju je zaključio kako se prema Bosni i Hercegovini (BiH) već duže od decenije odnosi nepošteno i nepotrebno strogo.

Bilo u poređenju sa susjednom Hrvatskom, Crnom Gorom ili Srbijom. Bilo sada u poređenju sa Ukrajinom, Moldavijom i Gruzijom. Dodao je i kako su takav pristup imali svi komesari zaduženi za zapadni Balkan, od Stefana Fulea, preko Johannesa Hahna do sadašnjeg Olivera Varhelyia, te da je takav pristup “postigao katastrofalne rezultate”. 

Ćerimagić dolazi iz Gračanice, završio je pravni fakultet na Univerzitetu u Grazu i međunarodne odnose i diplomatiju EU na Europskom koledžu u Brižu. Radio je na Univerzitetu u Grazu, u Sekretarijatu vanjskopolitičkog odbora Evropskog parlamenta, Misiji BiH pri EU u Briselu i Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Već devet godina analitičar je u think tanku Inicijativa za evropsku stabilnosti (ESI) gdje od 2017. radi u Berlinu. Inače je i član savjetodavnog odbora Međunarodnog instituta za mir iz Beča. 

Umjesto toga, EU je učinila sve što je mogla da spriječi BiH u predaji zahtjeva za članstvo onako kako su to uradile druge zemlje. I to nizom uslova koje je postavljala, a od kojih neki nisu imali nikakve veze sa time šta vlasti u BiH rade. 

EU je prvo kao uslov za predaju zahtjeva za članstvo postavila zatvaranje Ureda visokog predstavnika (OHR). Da bi početkom 2010. godine, kada su neke zemlje članice promjenile mišljenje o zatvaranju OHR-a, taj uslov preformulirali u potrebu razdvajanja Ureda specijalnog predstavnika EU i OHR-a. Kada se to razdvajanje zbog odugovlačenja unutar samih EU institucija konačno i dogodilo u septembru 2011. godine, EU je brže bolje dodala novi uslov. Uslovljavanje je kulminiralo na ljeto 2012. godine kada je tadašnji komesar za proširenje Štefan Fule, gotovo na svoju ruku, izašao sa širokom listom uslova za tzv. vjerodostojni zahtjev BiH za članstvo u EU. Lista je uključivala sve i svašta, od popisa stanovništva, preko provedbe presude u slučaju Sejdić i Finci, do usvajanja koordinacionog mehanizma. 

Dok su pojedinci iz tada vrlo poštovanog i kroz pregovare o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju i liberalizaciji viznog režima, uigranog multietničkog bh. tima diplomata i državnih službenika za EU, ukazivali na ovu nelogičnost i upozoravali, mnogi bh. političari su aktivno u Briselu lobirali za dodatne uslove. Neki od njih i za uslove za koje su znali da će biti teško ili nemoguće ispuniti. Naročito u nekom razumnijem roku od par mjeseci. 

Takve su bile inicijalne reakcije i 2009. godine kada je predsjedavajući Vijeća ministara BiH po prvi put u Briselu javno govorio o mogućem zahtjevu BiH za članstvo. Međutim, samo u slučaju BiH institucije EU otišle su korak dalje i postavile konkretne uslove. 

Pokušaji pojedinih bh. političara da se 2010. a onda i 2012. godine, uz pomoć prijatelja naše zemlje, odupru takvom pristupu dočekani su već pomenutim novim uslovima. Koji su onda, nažalost, kod većine bh. političara dočekivani objeručke, uz zahtjeve za njihovo dodatno kompliciranje. 

Dakle, najveći dio odgovornosti za osmišljavanje i insistiranje na ovakvom specijalnom pristupu EU prema BiH je na EU, ali kratkovidni političari u BiH su suodgovorni. 

To smo vidjeli i nedavno, 2017. godine, prilikom potpisivanja Sporazuma o transportnoj zajednici. Naime, tadašnja Vlada Republike Srpske insistirala je da se pored državnog ministra transporta u strukturama tada još uvijek buduće Transportne zajednice mjesto nađe i za entitetske (i kantonalne) nivoe. 

EU, odnosno tadađnja komesarka za transport koja je dolazila iz Slovenije, je takve zahtjeve kategorično odbila i BiH poručila da ako neće kao ostale zemlje regiona, onda ostaje van čitave priče. Sporazum je tako EU u Trstu potpisala sa ostalih pet zemalja regiona. Kada je Rs vidjela da EU neće odustati, nakon nekoliko mjeseci BiH je i potpisala Sporazum. Pod uslovima kao ostale zemlje regiona. Od tada je, naprimjer, bh. predsjedavanje institucijama Transportne zajednice od strane državnog ministarstva transporta ocijenjeno kao jedno od najaktivnijih i najuspješnijih.

Ne želim širiti neku utopijsku i nerealnu sliku o BiH jer bi ona bila netačna. Sjetite se samo ispunjavanja uslova za izvoz mlijeka i mliječnih proizvoda iz BiH u EU. 

Naše institucije i privreda su tek kada je Hrvatska ušla u EU 2013. godine, i kada su vrata tržišta susjedne zemlje zatvorena za naše proizvođače koji su tamo tradicionalno bili vrlo prisutni, shvatili da za razliku od ostalih zemalja u susjedstvu, BiH od 2008. nije uradila ništa da našoj mljekarskoj privredi omogući pristup EU tržištu. 

Bilo je mučno i tužno gledati višemjesečni otpor bh. institucija da se dogovore i provedu ono što EU traži, ali kada su shvatili da se od BiH traži što i od drugih, ali i da odstupanja neće biti, uslovi su ispunjeni. I onda se za Livanjski sir našlo mjesta i u Švedskoj. Nažalost, uz ogromnu i nenadoknadivu štetu koja je nastala zbog odsustva sa hrvatskog tržišta, ali i zbog cijene povratka na to tržište onda kada su uslovi ispunjeni.

Kada su Ukrajina, Moldavija i Gruzija predale zahtjev za članstvo u EU, zemlje članice su u roku od nekoliko sedmica i bez dodatnih uslova odlučile da proslijede njihove zahtjeve i zatraže mišljenje Evropske komisije. U slučaju BiH, tadašnji komesar Johannes Hahn je gotovo samoinicijativno u maju 2016. godine doletio u Sarajevo i postavio listu uslova za proslijeđivanje zahtjeva od strane zemalja članica. 

Među tim uslovima bili su politički u tom trenutkui vrlo, vrlo kontroverzni koordinacioni mehanizam i objavljivanje rezultata popisa stanovništva. Ispunjavanje ta dva uslova u tom trenutku dovelo je do političke krize i razbijanja kakvog-takvog povjerenja u tadašnjem Predsjedništvu. U Banjoj Luci su aktivnosti komesara Hahna shvaćeni kao oduglovačenje i biberenje situacije, što je donekle utabalo i put održavanju neustavnog referenduma u Rs uoči lokalnih izbora. Politički znamo šta se desilo nakon toga. 

S druge strane, u slučaju Ukrajine, Moldavije i Gruzije, Evropska komisija je procesu ispunjavanja upitnika od strane ove tri države, pristupila kao i u slučaju naših susjeda prije više od 10 godina, partnerski i sa željom da se što prije dođe do što kvalitetnijih odgovora. 

U slučaju BiH, u Evropskoj komisiji su se trudili da osmisle politički što kontroverznija i teža pitanja. Navodno je postojalo i interno takmičenje u samoj Komisiji, u tome ko će osmisliti kontroverznije i teže pitanje. U isto vrijeme su stvarali atmosferu u kojoj se od BiH ne očekuje da će ikada odgovoriti na pitanja. 

Kada su odgovori napokon stigli, Mišljenje Evropske komisije iz maja 2019. godine o BiH skrojeno je kao ni za jednu nama tri susjednu zemlje. Nije pomenut kandidatski status, a uslovi za otvaranje pregovora uključuju nekoliko ustavnih promjena i veliki broj politički vrlo osjetljivih pitanja. 

Od tada u porukama koje EU povodom neispunjavanja uslova iz Mišljenja šalje prema BiH, potpuno se zanemaruje činjenica da je proces proširenja mrtav i da Sjeverna Makedonija, Albanija ili Kosovo, zemlje koje su ispunile uslove EU, nisu nagrađene.   

Priliku za promjenu ovog pristupa EU nudi činjenica da veliki broj političara i diplomata u EU, suočena sa zahtjevom Ukrajine za kandidatski status, odgovara da nije moguće jer BiH još nema kandidatski status. To mi govori da su oni svjesni da BiH danas nije tu gdje jeste samo i isključivo zbog svojih političara već i pristupa EU. Da je drugačije, ne bi vidjeli problem u nagrađivanju proeuropskih i hrabrih ukrajinskih političara. Čak naprotiv, da je problem samo u bh. političarima, to bi im bila opomena i poruka.

scroll to top